Država kao žrtva radikalizma

Zabrinutost zbog opće nesigurnosti u svijetu ove je godine dosegla novi vrhunac. Te brige nisu mimoišle ni Hrvatsku, kao ni nedoumice o samim njihovim izvorima. Uz opći osjećaj nesigurnosti, nije sigurno ni što joj je točno uzrok. Kad je pak riječ o pitanju što je najveća unutarnja opasnost, mnogi bi zacijelo jednostavno uprli prstom u suprotstavljeni politički tabor kao izvor svih nedaća. U biti, ponekad se čini da u Hrvatskoj ne postoji ništa drugo nego dva tabora, pri čemu je onaj drugi uvijek kriv za sve. Rijetki će reći da je najveća opasnost za Hrvatsku činjenica da tako snažne podjele postoje i da Hrvatskoj prijeti radikalizacija s ozbiljnim posljedicama.

U svakom slobodnom društvu javljaju se rubne skupine koje radikaliziraju i sebe i društvo, ali zapadne su demokracije otporne na unutarnje opasnosti, one posjeduju mehanizme kojima se neutralizira njihov utjecaj na stabilnost poretka. To su prije svega opća sklonost dijalogu i razboritost, ali i represivni aparat kad razboritost više ne pomaže.

Suvremeno društvo na putu je natrag u preddemokratsko razdoblje, u kojemu je moć počivala na snazi pojedinca, umjesto na mudrosti zajednice. U tim okolnostima gubi se razlika između američkog i ruskog predsjednika / Snimio Bob Strong / agencija Newscom / PIXSELL

Posljednjih godina međutim sve je jači dojam da žilavost demokracija popušta. Jačaju radikalne snage, a povjerenje u državu slabi. No, premda se opći otpor establišmentu u cijelome zapadnom svijetu pretvara  u otpor državi, svako društvo ima i svoje specifične razloge koji potiču radikalizaciju koja sputava demokratske procese.

Radikalizam predstavlja težnju za temeljitim promjenama društvenog poretka. Sam izraz nastao je iz latinske riječi radix (korijen) i upućuje na želju da se nešto promijeni „iz korijena“. Pojam radikalizam u politici se etablirao u 19. stoljeću, njime su opisivane lijevo-liberalne skupine koje su se beskompromisno zauzimale za temeljite promjene poretka. U drugoj polovici 20. stoljeća zapadne države bile su vrlo osjetljive na pojave radikalne ljevice, koja je u pravilu promicala sovjetski model poretka, najčešće pod krinkom „antifašizma“. Komunističke države svojski su podupirale te pokrete, pokušavajući nametnuti mišljenje da je sve zapadno fašističko. U konačnici, Berlinski zid, koji su komunističke vlasti u Istočnoj Njemačkoj podigle kako bi spriječile bijeg građana na zapad, zvao se Antifašistički obrambeni bedem. U međuvremenu, u društvu postoje i lijeve i desne radikalne skupine, sve one čekaju trenutak kad će im se otvoriti put s ruba društva u područje političkog upravljanja. No uz njih se javlja i prijetnja ekstremizma, jednostavnih rješenja koja ne poznaju milost.

Zapad je izišao iz hladnog rata kao pobjednik, ali vidno oslabljen. Nagrizaju ga postdemokratske tendencije i ideologije, slabljenje institucija. Pod vrlo širokim pojmom liberalizacije razvija se vrijednosni relativizam. Na kraju, oni koji su se šezdesetih godina prošlog stoljeća borili protiv države u međuvremenu su preuzeli poluge moći. Postali su politički establišment i zanemarili društveni dijalog. Sve u svemu, nastupilo je vrijeme slobode čije okvire, umjesto legitimnih društvenih struktura i državnih institucija, određuje tržište.

Ne čudi stoga što je SAD, predvodnik slobodnog svijeta, slabljenjem države kao institucionalnog jamca slobode iznjedrio Donalda Trumpa, zatucanog poduzetnika koji je došao u poziciju krojiti sudbinu čovječanstva. I što je, barem zasad, praktički napustio svoje zapadne saveznike. Suvremeno društvo, koje mnogi već nazivaju postdemokratskim, zapravo je na putu natrag u preddemokratsko razdoblje, u kojemu je moć počivala na snazi pojedinca, umjesto na mudrosti i kreativnosti zajednice i složenom sustavu unutarnjih odnosa. U tim okolnostima doista se gubi razlika između američkog i ruskog predsjednika, normativni okviri predvodnika zapadnog, demokratskog svijeta izjednačeni su s onima ruske carske tradicije.

Hrvatska, kada je riječ o radikalizmu, ima svoje vlastite terete. Dio Hrvata ne prihvaća vlastitu državu, dio je, svjesno ili nesvjesno, pod utjecajem hibridnog rata čiji su ciljevi i metode daleko složeniji od jednostavnih predodžbi o domoljublju i demokraciji. Skupine u hrvatskom društvu, odgojene u subverzivnom duhu i bez čvrstih vrijednosnih zasada, trajno su spremne na izazivanje kaosa, čak bez jasne predodžbe o mogućoj alternativi postojećem poretku. Njihove provokacije nailaze na plodno tlo kod protivnika, posebice onih koji, imajući u vidu ogromne žrtve na kojima je nastala slobodna Hrvatska, pušu i na hladno.

Budući da je Hrvatska potpuno zanemarila potrebu političke izobrazbe građana, politički je iscrpljena cijenom koju je morala platiti u procesu pristupa Europskoj uniji, država je predugo zanemarivala činjenicu da u njoj jačaju snage koje joj rade o glavi, politička se desnica površno izjednačava s domoljubljem, a ljevica s jugoslavenstvom, čak i neki politički akteri ne mare za ustavni poredak, društvena polarizacija mogla je biti i gora. No, perspektiva nije sjajna. Građani su, što nemarom političkih elita, što pod utjecajem medija, u velikoj mjeri izgubili povjerenje u državu i prepustili se radikalnim pogledima. A nepovjerenje u državu čini je nemoćnom i u konačnici opasno nagriza njezine temelje.